Sinopsis
„Unatoč tomu što sam bila svjesna opasnosti hodanja po oštroj granici između autorskog i neutralnog štiva, između pričanja o književnosti upućenog brojnim čitateljima i tumačenja djela usmjerenog specijaliziranim proučavateljima, nisam mogla odoljeti da u posljednjih desetak godina,govoreći o drugima i pišući pogovore za druge, u tekstove ne unesem i svoju autorsku fotografiju. Morala sam, jednostavno, ući u tekst, progovoriti iz njega svim svojim životnim i znanstvenim iskustvom, pokazati da stručno osposobljenoj osobi do književnosti može biti naivno stalo, trudila sam se, iako je riječ o suvremenoj književnosti, ne pretvarati romaneskne likove u ličnosti i ne razgovarati o tuđim akterima kao osobama iz mog ili nečijeg susjedstva. Željela sam se, ukratko, predstaviti kao jedan od čitatelja koji se tekstom kreće uz pomoć znakova koje je pisac postavio, potpuno svjesna da on nije stvarao svijet u kojem bi se ja kao čitatelj morala osjećati dobro.
I zbog toga sam izabirala prvo lice jednine. Još uvijek vjerujem da se njime može najbolje otkloniti nepovjerenje i dočarati proživljeno iskustvo. I zbog toga sam se ohrabrila, ne ponavljajući nikakvu praksu svojih prethodnika,unositi paragrafe koji se nekome mogu činiti nepotrebnima jer se udaljavaju od same teme (interpretacije djela) i ulaze u posve novu priču koja sa središnjom zadaćom dijeli tek neka dodirna mjesta. Ukratko, pripovijedanje o tuđim pričama nagovorilo me i na osamostaljenje autorskog pisma, pa su mi stoga i danas najdraže kritičke ocjene vlastitih proza one koje naglašavaju da se sklonost priči i pripovijedanju osjetila i u mojim književnim interpretacijama proznih tekstova naše prošlosti i suvremenosti.“
